Ponedjeljak

Osjećam se kao kreten svaki put kad me netko pita što radim. I najradije bih i sad preskočila tu temu. Ljudi ne razumiju važnost osobnog asistenta i njihove su primjedbe uglavnom zlonamjerne, seksističke i ignorantske. A ako ne kažu ništa, hvataju se za glavu poput moje majke jer sam “prekvalificirana da budeš tajnica budali”, ili poput mog oca koji je znao da će moje studiranje po stranim zemljama "završiti tipkanjem u domaćoj firmi”. Za one koji su cijeloj stvari spremni pristupiti bez predrasuda, moj je posao odgovoran i zanimljiv. Ja imam karijeru.

“Karijeru ima tvoj šef”, promrmljala je majka ispod glasa. Volim ručkove s majkom. To su jedini obroci u kojima se ne prežderem, mahom zato jer mi isiše želju za životom. Opći stav mojih roditelja, oko kojeg su se usuglasili iako se oko ničeg drugog nisu u stanju dogovoriti, jest da kad već nisam uspjela kao umjetnica, bio bi red da se udam. Mislim da mi daju još 4 godine. Ako se do četrdesete ne udam, rodim ili barem ne promijenim posao i postanem svjetski priznata, odreći će me se preko svih javnih glasila. Možda me i ubiju. O mrtvima ionako svi pričaju sve najbolje.

“Ne budi melodramatična”, uzdahne moja majka i pozove konobara kako bi platila. Znam da ću isprazniti teglicu nutelle čim dođem doma.

Možda se pitate kako se zvao Apolon s partija i zašto je sve pošlo po krivu. Ne znam kako se zvao. Rekao mi je neka tri puta, i nakon toga me bilo previše sram da ponovno pitam kako se zove. Muzika jest bila glasna, ali tri puta… Mislio bi da sam gluha. Nisam ga zvala. Ne znam čemu. Obećao je da će nazvati, drugo se jutro vjerojatno otrijeznio. Postoji razlog zašto u 36 godina života nisam vidjela takvog muškarca. Nevidljivi su za žene poput mene. Kao i mi za njih.

Ali donio mi je u život Apolona Dlakavog, što je puno ime i prezime stvorenja koje mi je uzurpiralo stan. Ovo “Dlakavi” ne izgovaram jer sam poprilično sigurna da sve razumije i ne želim ga naljutiti. Dovoljno je opasan i bez toga. Apolon je, rekli su mi, sveta birmanska mačka. Zašto bi netko napustio umiljatu mačku plemenitog karaktera ljudima u azilu za napuštene životinje nije bilo jasno. Meni je jasno. Apolon nije svet. Apolon je šupak.

Ponosna sam na svoj stan. Mislim da izgleda kao stan iz časopisa za unutarnje uređenje. Ne kao “prije”, nego kao “poslije” slike. Barem je tako izgledao prije nego se uselio Apolon. Može biti da ipak izgleda kao “prije”...

Moj stan nalazi se u potkrovlju stare zgrade blizu centra grada. Una mi kaže da sam ga namjestila kao da zauvijek želim ostati sama. Ona živi minimalistički i ne veže se za stvari. Ja se vežem za što stignem. Meni je drag i moj otirač ispred vrata. Draga mi je svaka pločica u mojoj kuhinji jer sam je sama odabrala. Moja “hipijevska kuhinja”, kako je naziva moja majka, uopće nije hipijevska. Da, imam šarene pločice, i svaka se razlikuje od iduće, ali zato su mi elementi bijeli, kao i drveni pod, kao i šank i barske stolice. Začini koje brižno uzgajam na prozorskoj polici nisu “vještičje trave” kako im tepa moj otac, a stolce za kuhinjski drveni stol nisam “našla na smetlištu” (Una), iako se međusobno razlikuju. U cijelom stanu najskuplji su bili prozori koji se na nekim mjestima protežu od poda do nakošenog stropa, kao i klupice koje su nekad bile moja oaza za čitanje. Danas su Apolonov teritorij i prekrivene njegovom dlakom. 

Zapravo, teško je reći što nije Apolonov teritorij. Za vrstu koju su uzgojili budistički redovnici, poprilično voli imovinu, posebno tuđu. Balkon koji izgleda kao kutni vrt s prostorom za sjedenje i uživanje, sada je njegova gradska džungla u kojoj mogu popiti čaj samo ako sam spremna pristati na njegovo skakanje, vrebanje, grebanje i iznenadne napade. Bojim se da će jednog od ovih dana pasti s balkona, a ja ću morati objašnjavati zašto je mačka, za koju ljudi uopće ne znaju da je imam, počinila samoubojstvo.

Kad sam imala sedam godina ubio mi se hrčak. Uopće se ne šalim. Jednostavno je hodao po stolu kao tisuću puta do tada, prešao na prozorsku dasku, muvao se onuda jedno vrijeme, a onda ničim izazvan skočio. Baš skočio. Nedostajalo je samo da sitnim glasićem vikne “zbogom, okrutni živote”. Naravno da to nije vidio nitko osim mene. Otac misli da se poskliznuo. Majka je uvjerena da sam ga bacila. Ali nisam. Ubio se. I to mi je bio prvi i zadnji kućni ljubimac. Do Apolona. Za kojeg nitko ne zna. Kako je to moguće, pitate se. Pa lijepo. Moji roditelji ne svraćaju jer bi dobili “epileptični napadaj od kuhinje” (majka), ili su prezaposleni (otac). Osim Une nitko mi drugi ne dolazi. Una ne dolazi jer stalno smišljam razloge zašto ne treba doći. Za sad joj nije sumnjivo, ali večeras izlazimo i ako je ne dočekam spremna ispred zgrade, ne znam kako ću je zadržati van stana.

A sad, zašto skrivam Apolona. Prvo, neugodno mi je reći da sam nabavila mačku zbog frajera koji me čak nije ni nazvao. Drugo, moj je šef alergičan na mačke, i jedan od uvjeta za moje zapošljavanje bio je da nemam mačku. Sad imam mačku, on stalno kiše, dežurna uredska tračara na meni je našla mačju dlaku, ja sam se pravila blesava. Izluđuje me ovaj dvostruki život.

Apolon me dočekao ispružen na šanku. Baš onako, pošteno razvaljen, na leđima, s ispruženim šapama i debelim repom koji je nemarno udarao o naslon barske stolice. To je poza koja mi je već dobro poznata, a u prijevodu s neverbalnog znači: “'Ko tebe jebe.” Nitko, Apolone, nitko. Umjesto seksualnih fantazija, prije spavanja glavom mi se vrte misli o tome kako se rješavam Apolona. Nakon njih se osjećam prljavo i krivo kao da sam isfantazirala incestuoznu sodomiju. Kad začuje otvaranje konzerve s hranom izokrene oči i ovlaš me pogleda, kao da za istu nije zainteresiran. Jede poput sretnog praseta. Nije zainteresiran, možeš mislit. Nakošeni strop iznad mog kreveta služi mu kao luksuzna grebalica. Ironično, ali te sam drvene daske platila kao suho zlato jer sam htjela da izgledaju pohabano i autentično. Nisam znala da bih jeftinije prošla s mačkom.

Ne ide mi se nigdje. Una kaže da sam asocijalna. Ne znam zašto bi itko želio ići na otvorenje kluba. Za početak, tek se otvara i ne znaš što te čeka. Uz to, ponedjeljak je. Tko normalan izlazi ponedjeljkom? 

Na kadi imam autentičnu drvenu dasku za knjige i čašu vina. Sad služi za Apolona. Pojeo je i sjedi na njoj, repa pažljivo omotanog oko šapa. Promatra pjenu koja se diže. Od kad sam ga dovela nisam se okupala sama. Prve je večeri toliko grebao po vratima kupaonice da sam morala izaći iz kade i otvoriti vrata. Danas mi ne smeta da je tu. Bolje da je na kadi nego da se linja po mojoj maloj crnoj haljini. Mala je uglavnom zato jer sam se udebljala. Svi grudnjaci su mi postali push-up.

Dok ležim u kadi pod budnim okom Apolona, začujem ključ u bravi. Una. Apolon načuli uši. Na trenutak razmišljam da ga strpam u stroj za pranje rublja. Korak po korak i već je tu, ulazi bez kucanja. Izbezumljeno je gledamo. Gleda nas natrag. U šoku se spušta na školjku. Torbica joj pada na pod. Apolon prvi progovara. “Mijau?” ponovi Una. “Imaš mačku?! Kad se to desilo?!” Odlučim bezočno lagati. “Ponudili su mi ga prošli mjesec kad sam svemu govorila ‘da’.” “Luđakinjo”, prošapće. “Mislila sam da se bojiš mačaka.” I evo ga, počinje. “Ne bojim se mačaka, samo sam malo nepovjerljiva prema njima. Ali evo, i s tim se nosim. Molim te, dodaj mi ručnik.” Apolon me gleda s prezirom. Ne voli da lažem. Una mi doda ručnik oprezno gledajući Apolona. “I kako se zove to dlakavo čudo?” upita. Uzdahnem. “Apolon.” “Bezveze. Trebala si mu dati neko bolje ime, Chewbacca ili tako nešto. Kakva je to mačka uopće?” “Sveta birmanska mačka.” “Buda. To bi bilo dobro ime. Odakle si izvukla Apolona?!”

“Podsjeti me još jednom zašto idemo večeras.” Koluta očima. Una ima nevjerojatnu sposobnost da izvrne oči u potpunosti i na sekundu izgleda kao kanibal s Marsa koji će prvo pojesti tvoje tijelo, a zatim ti silovati dušu. Kad ne okreće očima, doduše, poprilično je slatka. “Idemo zato jer, pod a, mi smo mlade, slobodne, društvene žene; pod be, imamo dovoljno samokontrole - ne frkći, imaš mačku dva dana i već frkćeš - dakle, imamo dovoljno samokontrole i dovoljno smo poslovno afirmirane da si možemo priuštiti izlazak u radnom tjednu. Pod c, otvorenje je kluba i cuga će bit besplatna. Prestare smo da nam plaćaju cugu i premlade da je plaćamo same.” Ovaj joj put propustim reći što sve ne valja s njezinim rezoniranjem. Moja mala crna haljina prepuna je Apolonovih dlaka. Što je čudesno, kad bolje razmislim, jer cijelo je vrijeme bio sa mnom u kupaonici. Moj je mačak teleportirao svoje dlake u drugu prostoriju, na moju haljinu. “Ne možeš tako dlakava van”, kaže Una i već kopa po mom ormaru. Znam što će izvući. Što i uvijek. Kratku crvenu haljinu u kojoj izgledam kao kurva koja ne zarađuje dovoljno da kupi poštenu haljinu. A sad mi je još manja. “Ne.” “A daaaaaaaaaaj… Zašto si je onda kupovala?!” “Nisam, ti si je ugurala u moju torbu dok nisam gledala, a onda sam je morala platiti na izlazu.” Znam da zvučim ogorčeno, ali to je zato što još uvijek jesam. Njezine šale smiješne su samo njoj i napušenim tinejdžerima. “Fali mi tvoj ‘da’ mjesec”, dometne. 

Ima nešto u tome. I meni nekad fali taj mjesec. Ima nešto oslobađajuće u tome da su sve odluke već donesene za tebe. Nema dvojbi, sve je ‘da’. “Daj mi haljinu”, kažem i osjećam da mi se već piški od nervoze. Apolon se zavukao pod krevet. I bolje da ne gleda tu sramotu.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi