Samo u glavi

"Kako izgledaju čudovišta?", znali su me pitati. Ili bi pitali: "A kako izgledaju ta tvoja čudovišta?" "Imaju li zube?", pitali bi, uopće ne razmišljajući o konceptu čudovišta kao takvog. Što je uopće čudovište? Možda čudovišta doista žive samo u našim glavama. Ali ako ćemo iskreno, to ih ne čini manje stvarnima. Konačno, toliko je apstraktnih stvari koje postoje samo u nama, a nitko ih ne dovodi u pitanje. Kao ljubav.  Koja je razlika između čudovišta i ljubavi? I jedno i drugo se osjeća. Ne vidiš ih. A u stanju su ti promijeniti život. Da ne kažem oduzeti. 

"Imaju", odgovorila bih im, "imaju zube." "Kakvi su zubi? Jesu li veliki i šiljasti?" Sjećam se kako su mi čak kao djetetu ta pitanja bila glupa. "Nisu." "Nego? Kakvi su zubi? Opiši ih." Da ih opišem... Kako opišeš zube? Možeš reći da su ravni ili da nisu, da su bijeli ili žuti, zdravi ili pokvareni. Ali... je li to za čudovište bitno? Čudovište je čudovište čak i kad su mu zubi bijeli i ravni. Nije karijes ono što straši ljude. "Zašto ne želiš reći? A da nisi to možda izmislila?" 

Nebitno je. Zato. "Ne znam." "Znam da se bojiš, ali možda bi idući put mogla pogledati čudovištu u zube." To je ta neka morbidna znatiželja odraslih, racionalnih i ozbiljnih ljudi. Jednaka onom buljenju u osakaćene žrtve prometne nesreće ili čitanju opisa silovanja u crnoj kronici. Želja za zgražanjem. Kimnula sam glavom svaki put. Tek toliko da razgovor završi. 

"Sve je to u tvojoj glavi, malena. Ne brini." Možda. Čudovišta možda doista žive samo u našim glavama. Ali moje je živjelo ispod kreveta. Znam, kakav kliše. 

Ne sjećam se kad se pojavilo. Samo sam jednom ušla u sobu i bilo je tamo. Mislim da to nije bio trenutak kad se uselilo, samo trenutak kad sam osvijestila da je tamo. Mogla bih vam reći da je ponekad gledala kao da ću je napasti. Spuštena na sve četiri, s trbuhom na podu, ali spremna na skok, očima zvjerajući. Prateći me pogledom. Kao da sam ja ta koje se treba bojati. Mogla bih vam reći da joj je rijetka, tanka kosa padala preko ramena, i da je imala plave podočnjake i prozirnu kožu ispod koje su se nazirale tamne žile. Da joj je koža bila čudno zategnuta na kukovima, kao da jedva prekriva kosti, a meso čudno podbuhlo na trbuhu, kao da je danima plutala mrtva u vodi. Mogla bih vam reći da su joj zubi bili odvratni, kao i ostatak nje, ni bijeli ni žuti, ni ravni ni neravni, samo... ne s ovoga svijeta. Mogla bih opisati kako je nekad nezainteresirano ležala na leđima, pogleda uprtog u madrac, dok bi joj dugi, kvrgavi prsti plazili preko parketa, penjali se uz noge kreveta, pa dalje, prateći rub. Mogla bih vam reći sve to, ali nebitno je. Jer nitko se ne boji ni loše kose ni blijedih ljudi. 

To nije ono što ih čini čudovištima. Čudovišno je bilo kako sam se osjećala. Njezin pogled. Osjetila bih ga u dnu kralježnice. Kao čudan ubod, kao da me netko uhvatio za zadnji kralježak i počeo se penjati. Kralježak. Po. Kralježak. Jeza. Sve do vrata. Kroz ruke. Do vrhova prstiju. Kroz kosu. Do tjemena. Vibrirajući tamo, kao da balansira na vrhu glave i smišlja kamo će dalje. Spuštajući se u oči. Šapćući u uši. Čudovišnim jezikom bez riječi. Hihot kad bi dobila što je htjela.

Nekad su to bile male stvari. Kako bi bilo da udariš glavom o zid. Ili, kako bi bilo da uzmeš nož i zarežeš kožu. Ili kako bi bilo da se prejedeš odmah. I da povratiš sve što si pojela. A što kažeš da dva tjedna ne jedemo ništa. Kako bi bilo da... Da udariš mačku. Ili psa. Da utopiš hrčka. Odustaneš od svega što te zanima.
Čupaš kosu.
Obrve.
Trepavice.
Kako bi bilo da povrijediš nekog koga voliš. Da mu slomiš srce varajući ga. Da se osjećaš odvratno. Jer si odvratna osoba. Kazni se. Onako kako znaš. Jer zaslužuješ. 

Čekala bi me u odrazu ogledala i pružala ruke. Ponekad bi čučala iza kante za smeće u kredencu i gledala što bacam. Stajala bi pred vratima tuša dok bih ja unutra držala britvu. Kad sam našla novi stan, sama se spakirala u kofer. U novom me stanu već čekala ispod kreveta. Nisam je vidjela. Ponekad samo prste kako vire ispod bočnih strana.

Ali znala sam da je tamo čak i kad se nije pokazivala. Jer jedina čudovišta kojih se nikad nećeš riješiti su ona koja žive sklupčana iza tvojih očiju.  

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi