Utorak

Glava mi puca. Ne zato što sam previše popila, nego zato što nisam. Mislim da trebaš biti dovoljno alkoholiziran da ti buka u klubu ne razori bubnjiće, živce, možda i pokoju random stanicu u tijelu. Prošavši kroz vrata doslovno sam imala dojam da me rastavljaju kako bi me teleportirali. 

Bio je ponedjeljak i ljudi su uglavnom došli odmah s posla, u odijelima, s kravatama koje su im virile iz džepova ili nemarno visile preko ramena, ili pak s raskopčanim sakoima ispod kojih su se sramežljivo isticali crni topovi, prošvercani u urede, da bi se kasnije pokazali u klubu, u punom sjaju svih svojih kičastih šljokica. 

Suvišno je reći da sam opet stršala kao govno u punču, u premaloj, crvenoj haljini iz koje su mi ispadale sise. Da vam kažem nešto o ispadanju sisa. To nije seksi. To nikad nije seksi. Sise koje ispadaju neplanski nikad ne ispadaju u slow motionu, prpošno i zavodljivo. Sise koje slučajno ispadnu, ispadnu kao žele iz crtića, kao puding iz čaše, brzo, u sekundi, pljus, pljas, i sretno s vraćanjem u haljinu. 

Sudbina je htjela da mi ispadnu baš pred Jordgerom. Jordger je kombinacija prezimena Jordan i naziva purger. Nemojte mi samo reći da vi nikad ne dajete imena nepoznatim ljudima koje stalno srećete. Jordger je douchebag u punom smislu riječi. Prvi put kad sam ga vidjela, nosio je polo majicu s podignutim ovratnikom, najseljačkije sunčane koje par tisuća kuna može kupiti, i pokušavao je od svoje razroke šestogodišnje kćeri napraviti novog Michaela Jordana glumeći koš i urlajući nešto o položaju zgloba. Pritom je koristio riječi koje ljudi koriste samo u lošim vicevima o purgerima. Kužiš, stari, frende, gle, ono... E, pred njim su mi ispale sise. 

Tip je ispljunuo pivu i nakačio se na mene nadajući se valjda da ću ga na kraju večeri povesti kući. Nema šanse, frende. Gle, ono. 

Iz nekog razloga, Una je zaključila da su nam najbolje društvo neki brucoši koji su u klub došli ravno iz menze, koristeći činjenicu da je piće besplatno. Prije nego je sjela s njima, šapnula mi je "Punoljetni su!", s izrazom lica kao da govori "Slobodni su, situirani, poslovno ostvareni, nemaju strah od veza i intime, vrhunski su ljubavnici, sami peglaju svoje košulje i nemaju majku." Mislim, što da čovjek radi s podatkom da su punoljetni. Baš mi je bilo svejedno. I tako sam bila okružena balavcima i odraslim balavcem, pokušavajući ne raditi nikakve pokrete koji bi ugrozili integritet mog dekoltea, kad sam ga vidjela. Stajao je u kutu naslonjen na zid, namršten kao da mu svi i sve ide na živce. Apolon. 

Sranje. Sranje, sranje, sranje. Sranje. Zadnje što mi treba je da me vidi, pa da mu bude neugodno, pa da meni bude neugodno. Ili da vidi u kakvom sam društvu. Ili da me uopće ne prepozna. Mislim da bi to bio finalni udarac mom ranjenom egu. Blesava kakva jesam, skliznula sam niže, vrlo diskretno. I našla se između nogu Mate iz Sinja i Jordgera. Jer sam glupa. 

Naravno da nije pomoglo. Apolon je došetao do nas i pogledao me pogledom koji je bio mix "Hej, opet ti!" i "Zašto čučiš između ova dva tipa?", i već se vidjelo da mu je žao što se pomaknuo iz svog kuta. 

"Heeeej..." rekao je pružajući slobodnu ruku prema meni i sumnjičavo gledajući Matu i Jordgera. "Heeeej..." odgovorila sam, ustajući i vraćajući sise u haljinu. Bio je fin pa je okrenuo glavu na sekundu i pravio se da ne vidi, što je više nego što mogu reći za drugu dvojicu. "Nadam se da nisam prekinuo nešto..." Zemljo, otvori se. "Err... Dosadilo mi je stajati?" "Je li to bilo pitanje?" nasmijao se. Oh, seronja koji me nije nazvao je duhovit. 

"Zapravo", nastavio je, "možeš li malo izaći, ovdje je nesnosna buka!" Izašli smo van, Jordger za nama. Triput sam se okrenula i uputila mu najopasniji pogled ikad, prije nego sam mu rekla da stvarno ne trebam pratnju. Promrmljao je nešto o cigaretama i iz džepa izvukao izgužvanu kutiju. Stao je malo dalje od nas i pripalio. "Tvoj prijatelj..." počeo je Apolon. "Nije mi to prijatelj", dodala sam brzo. Žar cigarete u mraku djelovao je uvrijeđeno. 

"Htio sam se ispričati", nastavio je. "Izgubio sam tvoj broj." Nisam rekla ni riječ dok je moj mozak pokušavao zaključiti govori li ovaj bog istinu ili samo želi nastaviti tamo gdje smo stali, pogotovo sad kad me zatekao kako čučim između dva tipa. "Cijelo vrijeme razmišljam kako da dođem do one djevojke s mačkom..." Podigla sam glavu i umilno zatreptala, sretna što je konačno došao dan kad moj mačak dobiva svrhu, i preko njegova ramena ugledala glavnu tračericu iz ureda kako zijeva u šoku poput vrištave figure Edvarda Muncha. 

I zato mi glava puca. Bolno sam svjesna da me danas u uredu vjerojatno čeka bijesni šef, izvanredni otkaz i da se s preporukama mogu pozdraviti. Da sam bila pijana, barem bih blaženo nesvjesna došla do posla. Ovako mi ruka drhti dok stavljam maskaru. Vodootpornu, u slučaju da zaplačem. 

Apolon se mazi uz moje noge. Dok me polako obuzima užas, u glavi mi je slika budućnosti u kojoj Apolon i ja nemamo što jesti i živimo ispod mosta u kartonskoj kutiji. Koja prokišnjava jer Apolon grebe stvari. 

Imam mačku. I dalje nemam dečka. A uskoro neću imati ni posao. 

Primjedbe

Popularni postovi