Srijeda

Dakle to je bilo čudno. Sjedim u svojoj kuhinji, Edita nasuprot mene. Edita je uredsko siroče, sad mi je tek jasno. Iza svih tračeva i zajedljivih komentara krije se duboko usamljena osoba. Nelagodno se promeškoljim. Do jučer nisam ni znala kako se zove. Sad sjedi za mojim stolom i pravi se da uživa u čaju. A očito ne voli čaj. Ne znam što da joj kažem. 

Jučer me dočekala na poslu i konspirativno uvukla u ženski zahod gdje mi je u jednom dahu rekla kako je moja tajna sigurna s njom i kako sam joj uvijek bila simpatična, i kako smo sad dobre prijateljice. I sve to dok je s mene skidala imaginarne mačje dlake, kako bi mi dala do znanja kako stoje stvari. 

Znam da laže. Nikad joj nisam bila simpatična. Ja sam čudno, društveno nezgrapno stvorenje. I činjenica da je ona ta koja je uredska čudakinja, nikad joj nije sjela. Sve na njoj je odmjereno i fino. Odjeća, frizura i nokti. Govor. Ja sam hodajući kaos. Mogu se truditi koliko god želim, ali nikad neću biti ispeglana i odmjerena. Ne znam kako. Odmjerava Apolona. Kaže da jako voli mačke. I to je laž. Trzne se svaki put kad Apolon mahne repom ili zijevne. Možda misli da je on divlja zvijer koja će je napasti. Apolon je divlja zvijer koja nije zainteresirana. 

Odgodila sam spoj s muškim božanstvom da bih sjedila ovdje u kuhinji i družila se s Editom. Odbila je moj prijedlog da se nađemo negdje vani. Doslovno mi je rekla kako je uvijek željela znati gdje živim. Svi alarmi su mi se upalili u glavi. Ali koja mi je alternativa? Da je pustim da ode šefu i kaže da imam mačku? U glavi mi vizija nas dvije u staračkom domu. Edita me tuče i uzima mi puding. Puštam je, jer i naš je šef na istom katu i bojim se da ne ostanem bez penzije. 

"Ugodno sam iznenađena tvojim stanom", kaže. "Hvala", odgovorim. Volim te komplimente koji prikrivaju uvredu. Očekivala si da živim u šupi? Da imam leopardovo krzno na kožnim foteljama? Ružičaste lava lampe? "Naravno, nije moj stil", doda brzo. "Naravno." Ona ima puno bolji stil od mene. Sva je bolja. Vjerojatno ima dizajnersku četku za zahod. I njezin drek miriše kao Chanel. 

"Onaj muškarac s kojim si pričala u klubu..." započne miješajući čaj žličicom. Jako se trudi izgledati nezainteresirano. "Da?" "Tko je on?" "Upoznali smo se na nekom tulumu za Halloween." Kimne glavom. "A kako se zove?" Kako samo nanjuši... "Be." "Be?!" "Betmen. Tako ga zovu prijatelji. Ili Brus. Vejn." Gleda me kao da nisam normalna. I nisam. Ali prije ću umrijeti na mjestu nego joj priznati da još uvijek ne znam kako se tip zove. Nervozno pogledavam na sat. Misli da mi je dosadno. U pravu je. Čekam da Una slučajno upadne u stan i spasi me. Dogovorile smo se da će doći slučajno. Prije dvadesetak minuta. Razumijem spontanost, ali ovo je smiješno. 

"Keks?" ponudim joj savršeno dobre kolačiće koje sam ispekla sinoć. Pečem kolače kad sam živčana. S gađenjem odbije. Naravno. Ona valjda jede samo flambirane tartufe prelivene tamnom čokoladom i posipane listićima zlata. Ili tako nešto. "Hvala, alergična sam", kaže. Ne kaže na što. Nagađam, na život. "Ali čaj je izvrstan", kaže i prisloni šalicu na usne. I odmakne.

Bolesna sam domaćica. Ja sam baka iz vica. Od mene nitko ne ide gladan. Ljudi iz mog stana izlaze s trbuhom prvim. Od muke što ova ne jede i ne pije, grizu mi se nokti. Razmišljam o prisilnom hranjenju. Ne znam što da joj ponudim.

"Mislim da netko kuca", promeškolji se Edita. Konačno, Una! Otvorim vrata spremna ispod glasa prorežati da kasni i nađem se oči u oči sa svojim muškim božanstvom. U rukama drži buket cvijeća, i to je tako čudno i bezvezno i slatko i staromodno, da me ostavi bez daha.

"Oh, Brus", čujem Editin glas iza leđa i gledam kako mu licem prelaze zbunjenost i čuđenje. Potom se nasmije. "Molim te, Betmen za prijatelje", kaže i namigne mi. Mislim da sam se zaljubila.


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi