Sirova mistika

Šest mjeseci zvuči bolje od šest godina. Definitivno. Zato što šest godina u sebi sadrži one dvije gdje smo se premišljali želimo li još uvijek biti ovdje, pa stalno iznova zaključili da nam se ne da mijenjati dnevni raspored, rješavati stambena pitanja i imati razgovor. Onaj razgovor. The razgovor. Kad smo konačno imali razgovor, nismo si imali što reći. 

Zato je šest mjeseci bolje. Bolje jer mogu poput tinejdžerke govoriti kako smo zajedno pola godine. I smijuljiti se kao da je to velika stvar. Dok moji vršnjaci kolutaju očima i imaju djecu stariju od moje veze. "Mislim da u kutiji s pijeskom moje mačke ima govno starije od vaše veze", kaže mi prijateljica. Ali nije bitno. 

Dodatne bodove donosi činjenica da sam u vezi s instruktorom joge. Što zvuči kao da živim na Manhattanu, ali nas uglavnom nema jer putujemo, ševimo se na egzotičnim mjestima, na Instagram stavljamo slike oceana i preplanulih osmijeha, i spašavamo slonove u Indiji. A ne zvuči kao da živim na Kvatriću. Matija je san snova svake normalne žene, ako takva postoji. On je pristojan, obazriv, zabavan. Iako, ako ću biti iskrena, među nama postoje neke možebitno nepomirljive razlike za koje nisam sigurna da mogu s njima živjeti. Recimo, on ne voli moj smisao za humor. Misli da je brutalan i okrutan. Sve moje šale svrstava u kategoriju crnog humora. Što odmah aktivira glas u mojoj glavi koji kaže: "Frende, da ti znaš što je za mene crni humor..." Ali to je možda ok. Možda stvarno trebam malo smanjiti doživljaj i šaliti se korektnije. Možda. 

Onda, za njega je sve mistično iskustvo. Život je mistično iskustvo. Seks je mistično iskustvo. Šejk je mistično iskustvo. Noćna vožnja tramvajem je mistično iskustvo. A kad je sve mistično iskustvo, počneš se pitati gdje je tu mistika. Ali on je jogi, ima čak i duhovno ime koje nisam u stanju upamtiti, samo znam da zvuči kao iranski dućan delikatesa. Poanta je, možda jogi ipak više zna o misticizmu od mene. 

Danas mi je rođendan i doveo me u veganski restoran jedne od njegovih učenica, jer mi je obećao tortu. Ispred mene na tanjuru trokut sirove žalosti bez glutena, "torta" od borovnica i mrkve. I znam da izgledam kao razmaženo derište u youtube videu prije nego počne vrištati jer nije dobilo najdražu igračku za rođendan. A osjećam se još gore. Osjećam se kao dobro dijete koje je za rođendan umjesto bilo kakve igračke dobilo papuče za školu. 

Matija ne laže. Da bar laže, bar ponekad. Da bar laže, pa da mi sad kaže da je torta preukusna, neponovljivo iskustvo. Mistično čak. Umjesto toga, argumenti su mu loši i zvuči kao napaljeni tinejdžer koji u wc-u nagovara curu da proguta. "Postoje i odvratnije stvari", kaže. Kunem se da je to najsmješnija stvar koju sam čula. Postoje i odvratnije stvari. Ali ne mogu se našaliti, jer to bi bilo brutalno. Crni, vulgarni humor najgore vrste. "Zdravo je", kaže. A nije, jer sama količina stresa koju mi je uzrokovala ova ne-torta, uzela mi je pet godina života. Minimum. 

Za svoj 36. rođendan očekivala sam više. Obećaš mi tortu, ja očekujem orgazmičko iskustvo čokolade koja se slijeva iz biskvita, očekujem miris vanilije, više orašastih plodova nego u #cleaneating doručkovnim postovima zdravih frikova. Očekujem toliko jaja da se torta mora peći bar sat vremena i da se svaka domaćica koja drži do sebe prekriži dvaput od užasa i uzdahne "Pa 'ko si to može priuštiti". 

Za svoj 36. rođendan ne očekujem jadne borovnice i sprešanu mrkvu, koje zajedno imaju okus tuge bez šećera. "Postoje i odvratnije stvari", ponovi. I ja mislim kako mi fali sedmominutni seks nakon kojeg jedemo pizzu u krevetu i gledamo seriju. Mistično, doista, da tako mislim. 

Primjedbe

Popularni postovi